Imenima koja smo dosad slušali u pjesmama Johnnyja Štulića konačno su pridružena lica. Azromani i štovatelji Johnnyjeva kulta zahvaljujući redateljsko-scenarističkom dvojcu Pletikos - Petrinović mogu napokon vidjeti Mirnu, Čeru, Suzy F, Maju Prišt, Graciju, Mikija i Jablana, kao i mnoge druge s kojima su autori vodili razgovore te saznati što se krije iza naziva ‘Filigranski pločnici’. U dokumentarcu snimljenom u samo 13 dana otkrivaju se i detalji vezani uz urbanu scenu iz vremena nastajanja Štulićevih hitova, dakle, dobar dio sedamdesetih i osamdesetih, njegova dosad neistražena intimna povijest i društveno-političke okolnosti u kojima je stvarao.
“U veljači 1967. smo se masovno useljavali u te vojne nebodere u Sigetu u Novom Zagrebu. Oko nebodera ničeg nije bilo, pustinja. Ni kasnije, kad su je naši starci pozvali da to učine, uprava Zrinjevca nije željela posaditi stabla oko njih. Vojska već onda nije dobro kotirala. Johnny je stanovao na 11. katu, a ja na 15. Kad smo se useljavali, liftovi, naravno, nisu radili, to je i kasnije bila standardna pojava. Mi klinci, škvadra iz nebodera, prvih godina smo se skupljali ispred zgrade na klupicama: nismo imali kamo ići, ničeg nije bilo, ništa se nije dešavalo. Kasnije su u osnovnoj školi počeli organizirati čage petkom, jedanput na mjesec, i povodom velikih praznika poput Praznika rada ili Dana Republike. Nakon nekoliko godina starci su nam dopustili da koristimo podrumski prostor veš-kuhinje, pa smo znali tamo dofurat gramofon i slušati ploče. Osim toga, na parkiralištu smo igrali nogomet, košarku kod garaža ili smo se skitali po Velesajmu: čuvari su nas puštali, nije to bilo tako strogo kao danas”....
Objavi komentar